Cilj IPC-ovog programa je:"Podrška procesu povratka, izmirenju unutar zajednice, kao i doprinos održivoj integraciji i reintegraciji kroz promociju i zaštitu ljudskih prava unutar programa pružanja besplatnog pristupa pravu i pravdi za izbjeglice i povratnike, rješavajući njihova statusna, imovinska i ostala građanska prava."

Glavni ciljevi programa se odnose na konkretnu besplatnu pravnu pomoć koju pruža profesionalno osoblje i zaštitu manjinskih prava. Manjinski povratnici i izbjeglice imaju teži pristup u ostvarenju njihovih prava, što blokira njihovo ravnopravno djelovanje u poslijeratnim zajednicama. Također, to predstavlja glavnu prepreku njihovoj reintegraciji, izmirenju i cjelovitom sudjelovanju u izgradnji poslijeratnih zajednica, što općenito stvara jedan osjećaj nepravde kod manjinske populacije.

Djelovanje IPC-a već niz godina je uvelike doprinijelo povratku korisnika u njihova prijeratna boravišta na način da smo riješili brojne slučajeve koji se odnose na njihova statusna i imovinska pitanja, a također smo svojim djelovanjem doprinijeli stvaranju pozitivnog okruženja kroz zagovaranje novih, boljih zakona i nastojanja da se provedu već postojeći zakoni koji podržavaju povratak manjina.

Pravno osoblje IPC-a mjesečno primi oko 60 korisnika i odgovori na 100-ak telefonskih upita u raznim pravnim područjima.

U razdoblju od siječnja - prosinca 2009. god. postignuti su sljedeći rezultati:

        900 korisnika je primilo besplatne pravne savjete;

        preko 1,000 korisnika je primilo pravni savjet putem otvorene telefonske linije;

          93 novih sudskih postupaka je zaprimljeno;

        149 novih upravnih postupaka je zaprimljeno;

        115 sudskih postupaka je pozitivno riješeno;

        175 upravnih postupaka je pozitivno riješeno;

        110 sudskih zastupanja su obavile IPC-ove odvjetnice u Slavonskom Brodu, Novoj Gradiški, Pakracu, Pozegi, Belom Manastiru, Vukovaru, Osijeku, Đakovu i Novskoj.

U 2009. godini IPC je imao 42% manje sudskih zastupanja u odnosu na prethodnu godinu, dok je broj upravnih zastupanja porastao za 45%.

Bez besplatne pravne pomoći koje pruža IPC-ovo pravno osoblje, potencijalni povratnici ne bi bili u mogućnosti priskrbiti si neophodnu pomoć u zaobilaženju brojnih birokratskih i drugih prepreka na koje nailaze u svom kontaktu u raznim nadležnim uredima.

Odvjetnice IPC-a su specijalizirane u predmetima povrata privatne imovine, vlasničkih prava, materijalne i nematerijalne naknade štete od terorističkog akta, povrata stanarskih prava, stambenog zbrinjavanja i raznim statusnim pitanjima povratnika.

Stambeno zbrinjavanje je povratničko pitanje čije rješavanje traje već niz godina, te su se prvi pozitivni pomaci u rješavanju tih predmeta počeli primjećivati u drugoj polovici 2007. godine. IPC trenutno ima 64 korisnika koji traže stambeno zbrinjavanje u područjima izvan područja od posebne državne skrbi, 18 postupaka je pozitivno riješeno, u 3 postupka sami korisnici su povukli svoje zahtjeve, a u 2 predmeta su donesene negativne odluke. U predmetima gdje su donesene negativne odluke, IPC odvjetnice će nastaviti postupke prvo pred Upravnim i Ustavnim sudom, te pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu kao krajnjoj instanci. IPC je uspostavio jako dobre odnose s Regionalnim uredom za područja od posebne državne skrbi te očekujemo da će u narednom periodu ovaj Ured ubrzati svoj rad u rješavanju zahtjeva za stambeno zbrinjavanje. Primjedba koju imamo na rad nadležnih vlasti koje donose odluke o stambenom zbrinjavanju se odnosi na preveliku diskrecijsku ovlast koju te vlasti imaju u odlučivanju prema svojim vlastitim kriterijima, što je uglavnom uzrokovano time da umjesto preciznih zakona koji reguliraju tu materiju, imamo brojne programe i propise koji se mogu različito interpretirati, kao što je Vladina odluka iz 2008. godine i Program stambenog zbrinjavanja iz 2003. godine. Također, u brojnim slučajevima, od korisnika stambenog zbrinjavanja se traži da potpišu različite izjave, što smatramo da je protuzakonito i protuustavno.

Zakon o naknadi štete uzrokovane terorističkim aktom i javnim demonstracijama je nailazio na brojne kritike od 2003. godine kada je stupio na snagu, posebno vezano za svoje odredbe o materijalnoj šteti (privatne kuće koje su potpaljene ili minirane za vrijeme Domovinskog rata) koja bi se trebala naknaditi isključivo po odredbama Zakona o obnovi po kojem se moraju ispuniti brojni uvjeti i po kojem je dodjela naknada prilično ograničena. Brojni odvjetnici i pojedinci su podnijeli zahtjeve Ustavnom sudu za procjenu ustavnosti Zakona o naknadi štete... s obrazloženjem da su tim zakonom narušeni osnovno ljudsko pravo za jednaku zaštitu pred zakonom i pravo na dom i privatno vlasništvo. 

Međutim, Ustavni sud je odbacio sve te zahtjeve te je potvrdio ustavnost istog Zakona budući da smatra kako je načelo jednakosti primijenjeno u cijelosti, posebno kad se uzme u obzir da Republika Hrvatska još uvijek trpi ratne posljedice te da teret treba biti ravnomjerno raspodijeljen na sve građane RH. Šteta za oštećenu imovinu ne može biti isplaćena po tržišnoj vrijednosti imovine, već samo po svojoj nominalnoj vrijednosti jer RH nema financijskih mogućnosti za sve - jedan zakon bi trebao pokriti imovinu oštećenu u ratu, kao i imovinu oštećenu uslijed terorističkih akata; trebao bi se primijeniti jednako na povratnike kao i na pripadnike hrvatske vojske. To je konačna odluka Ustavnog suda što znači da Zakon o naknadi štete... ostaje na snazi u formi u kojoj je.

IPC ima trenutno 69 tekućih predmeta pred hrvatskim sudovima koji se odnose na naknadu štete uslijed terorističkog akta i 2 predmeta pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Pravno osoblje IPC-a čeka na konačnu odluku Europskog suda u tim vrstama predmeta jer će to biti značajno za buduću sudsku praksu u RH.

IPC tretnutno ima 222 tekućih postupaka obnove uništene imovine, od kojih se 146 postupaka nalaze pred drugostupanjskim tijelom u žalbenom postupku. Duljina žalbenog postupka predstavlja najveći problem u rješavanju pitanja obnove. Također, 84 postupka koji se nalaze na sudovima i odnose na utvrđivanje vlasničkih prava su također direktno povezani s predmetima obnove jer nakon što IPC-ovi korisnici riješe svoj vlasnički status moći će se također prijaviti za obnovu uništene imovine. IPC je uložio brojne tužbe Upravnom sudu na "šutnju administracije" zbog duljine trajanja tih postupaka, što je u konačnici rezultiralo time da se Upravni sud obratio Uredima nadležnim za poslove obnove i zatražio da ubrzaju svoj rad.

Iz toga je vidljivo da Upravni sud mijenja svoj stav prema ovom pitanju jer IPC već dugi niz godina šalje tužbe Upravnom sudu bez ikakvih vidljivih rezultata. Nadamo se da će se ovaj trend nastaviti i u 2010. godini jer bi to uvelike ubrzalo rješavanje postupaka obnove.

Trenutno imamo 26 tekućih postupaka koji se odnose na trajno nastanjenje u RH i 73 tekućih postupaka koji se odnose na postupke dobivanja hrvatskog državljanstva. Zakon o strancima je 2009. god. značajno izmijenjen u odredbama koje se odnose na izbjeglički status u RH. Izbjeglice su u Hrvatsku došle uglavnom iz Bosne i Hercegovine, te sukladno novim izmjenama u Zakonu, ako takve osobe imaju privremeno nastanjenje u RH tokom 3 godine, a prije toga su bile u izbjegličkom statusu zadnjih 10 godina, onda će im se odobriti trajno nastanjenje u RH. S tom novom izmjenom, osoba više ne mora boraviti 5 godina u RH sa statusom privremeno nastanjenog stranca prije dobivanja hrvatskog državljanstva, što značajno proširuje broj potencijalnih korisnika koji će moći aplicirati za hrvatsko državljanstvo na osnovu humanitarnih razloga.

Međutim, problem koji se javlja u najvećem broju slučajeva se odnosi na one izbjeglice koji imaju ograničena financijska sredstva za život, jer dok su u izbjegličkom statusu tada imaju pristup primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a čim se prijave za status privremeno nastanjenog stranca tada gube i mogućnost besplatne zdravstvene zaštite te moraju plaćati 50 EURA mjesečno za zdravstveno osiguranje. Bojimo se da će zbog tih razloga većina izbjeglica koji još uvijek uživaju izbjeglički status odlučiti ne tražiti hrvatsko državljanstvo već nastojati zadržati svoj izbjeglički status što je dulje moguće.

Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći

Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći je stupio na snagu u veljači 2009. godine i on obuhvaća preuzak krug pravnih stvari u kojima je moguće dobiti pravnu pomoć, što diskriminira građane koji će morati platiti pravnu zaštitu u drugim vrstama predmeta. Ovime se ostvaruju pretpostavke za stvaranje monopola odvjetnika jer se za sve pravne stvari koje nisu obuhvaćene Zakonom za pravnu pomoć treba obratiti odvjetnicima, što znači da će građani takvu vrstu pravne zaštite biti prisiljeni platiti prema odvjetničkoj tarifi. Građani lošijeg imovinskog statusa ne bi smjeli biti ograničeni u tome za koje će im se vrste predmeta pružiti pravna zaštita o trošku države jer se time derogira njihovo Ustavom zajamčeno pravo na pristup sudovima i drugim tijelima pred kojima imaju ostvariti svoja prava.

Jedan od glavnih prigovora svih koji su sudjelovali u izradi zakona odnosi se na preveliku birokratiziranost cijelog Zakona. Preko 50% Zakona odnosi se na upravnu proceduru upravnih tijela, dok u drugim europskim zakonima taj je omjer oko 10%. Na taj se način osoba koja zatraži pravo na besplatnu pravnu pomoć vrlo brzo sudari sa zidom administracije koja, kako je poznato, u RH pati od mnogih boljki, a niti joj je efikasnost na zavidnoj razini da bi mogla brzo odgovoriti na traženje korisnika. To se prvenstveno odnosi na sustav uputnica koji je previše birokratiziran i prijeti usporavanju sustava. Upravnim službenicima  u uredima državne uprave po županijama je ostavljeno preveliko diskrecijsko pravo.

Uloga udruga u pružanju pravne pomoći minorizira se i ograničava, čime se zanemaruje kultura građanskog djelovanja za opće dobro i poštivanje ljudskih prava. Djelovanje udruga se po Zakonu predviđa u znatno suženom segmentu (savjetodavna pomoć i pomoć pred upravnim tijelima), dok se istovremeno izostavlja mogućnost bilo kakvog relevantnog postupanja i djelovanja pred sudskim tijelima gdje se u najvećoj mjeri odlučuje o pravima i obvezama građanske naravi, te o ljudskim pravima u najširem smislu.

Udruge ne mogu pružiti direktno pravnu pomoć korisnicima koji im se jave u ured već potencijalni korisnici besplatne pravne pomoći moraju prije toga dobiti uputnicu od nadležnog Ureda državne uprave koji se nalazi u zgradi Županije. Uputnica potvrđuje da korisnici odgovaraju uvjetima za primanje besplatne pravne pomoći koji su stipulirani u Zakonu. Nadalje, zahtjev za besplatnu pravnu pomoć ima 9 stranica i prekompliciran je za ispuniti za prosječnog građanina, što predstavlja još jedan dodatan problem u provedbi Zakona.

Slijedom toga, IPC će, zajedno s drugim udrugama koje su registrirane pri Ministarstvu pravosuđa za pružanje besplatne pravne pomoći, nastojati i dalje lobirati za izmjene postojećeg Zakona kako bi se pojednostavila sama procedura pružanja pravne pomoći, a također i kako bi se iznašao bolji model financiranja udruga u sustavu besplatne pravne pomoći.

Uspostavom primjerenog sustava instituta besplatne  pravne pomoći osnažuje se proces demokratizacije putem realizacije načela jednakosti pružanja takve pomoći svim fizičkim osobama koje se nalaze na teritoriju RH bez obzira na etničku, rasnu ili nacionalnu pripadnost, te se na taj način ispunjavaju određeni politički uvjeti za priključenje RH Europskoj uniji, a sve u vidu usklađivanja hrvatskog zakonodavstva u segmentu besplatne pravne pomoći s pravnom stečevinom EU, gdje je institut besplatne pravne pomoći vrlo razvijen.

Pravo na pristup pravosuđu jedno je od osnovnih ljudskih prava. Ostvarivanje tog prava umnogome ovisi o dostupnosti pravne pomoći svim građanima bez obzira na njihov socio-ekonomski status. Stoga je postojanje efikasnog sustava besplatne pravne pomoći u svakoj zemlji jedan od temeljnih jamaca ostvarivanja ljudskih prava u svakodnevnom životu. Izraz „pravo na pravedno suđenje“ u čestoj je uporabi pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu kao sintagma koja uključuje sve mjere kojima se treba osigurati pravedno postupanje prema svim osobama koje se pojave pred sudovima sukladno članku 6. Europske konvencije o ljudskim pravima.

IPC vjeruje kako se potreba za besplatnom pravnom pomoći u Hrvatskoj neće smanjivati s vremenom, već baš nasuprot, da će ona biti sve veća, zbog brojnih razloga: velike krize u kojoj se hrvatsko društvo danas nalazi, sve veće nezaposlenosti, zbog činjenice da je skoro 1/4 građana jako siromašna, ali također i zbog toga što građani postaju sve svjesniji svojih prava zbog globalizacije i juridifikacije društva.